Rano djetinjstvo i osnovnjak…
U mojoj kući uvijek se slušala glazba iako roditelji nisu imali glazbeno obrazovanje. Pamtim, kao malu djecu, mama nas je budila s glazbom, u to doba s Novim Fosilima i Srebrnim Krilima. U jugiću na dugim putovanjima prema moru uvijek je nešto sviralo – uglavnom domaće jer lakše ulazi djeci u uho. Iako su roditelji odrasli uz stranu glazbu 60-ih, nije baš bilo lako u to vrijeme kupiti strane kasete. Početkom osnovnjaka uz Zdravka Čolića, Crvenu Jabuku koja mi je dugo bila omiljeni bend, Plavi orkestar, Prljavce… pojavio se i Boris Novković. Kao i pola bivše Juge i mene je zaludila Tamara, ali i sve što je svirao, oblačio, govorio…moj prvi pravi glazbeni idol. Nije bilo lako osmogodišnjaku skupiti novce za kasetu od Borisa, ali za to sam štedio i njegov prvi album je sigurno kaseta koja se najviše „vrtila“ u mom životu. Ali nakon mjesec, dva odslušaš milijun puta a i b stranu i moraš čekati novi album, a oni dolaze jednom godišnje ili rjeđe.
Nakon Borisa koji je ostao idol došla je na red Crvena Jabuka, pa igrom slučaja, zamjenom kasete Jabuke, ITD band, pa Idoli (naslovnica je Čokolada, pa su starci to kupili djeci), pa Psihomodo Pop, pa Prljavo kazalište, pa Gibonni, pa rani Hari Rončević…
Prva strana kaseta u tom razdoblju je Roxette – zauvijek moja prva ljubav. Druga strana kaseta, koju sam tisuće puta odslušao, dao mi je brat – presnimljena kaseta Beatlesa. Tu sam se zauvijek zaljubio i shvatio da je sve krenulo od njih i da nikad nitko neće biti kao oni. Da nije bilo njih tko zna šta bismo mi sada slušali. Svim bendovima koje sam slušao oni su uzori, pa tako i meni. Ubrzo nakon Beatlesa otkrio sam i Queen – opet nešto novo, drugačije, odlično. Nakon njih, tada možda i najpopularniji Amerikanac Bruce Springsteen The Boss, pa Dire Straits, Bon Jovi, Aerosmith, Elton John, R.E.M. itd. U tom razdoblju radiopostaje su jako „in“ pa sam tako slušao radio i čekao omiljenu pjesmu, pa to snimao i presnimavao na kasete – i to me nije „pustilo“ do danas – samo je tehnologija modernija. Danas je nezamisliv dan bez mobitela, a meni je bio najbolji dan izlaska stripa (Tex Willer ako je izašao novi), nova kaseta i čokolada (3 za 10) a poslije nogomet na male.
U to vrijeme filmove si mogao gledati samo na televiziji i tako sam slučajno naletio na Diplomca i to je prvi film koji me očarao muzikom. Radi se naravno o Simonu and Garfunkelu. Kasnije sam ih nekako sam uspio naći i presnimiti na kasetu.
E, tada dolazi rat, pa neka glazba baš nije preporučljiva. Ljudima i nije baš do glazbe. Uz neponovljivu Moju domovinu i Thompsona koji je hit, u toj nježnoj zaljubljivoj fazi uz hrpu loše glazbe slušam Tonyja i Sandija.
Doma, otkad pamtim, stariji brat svira tamburicu, tako da sam i tamburaškom glazbom okružen oduvijek. Sada brat vodi i četiri tamburaška zbora, uči klince svirati i ima bend Savske Valove – za njih garantiram i u glazbenom i ljudskom pogledu. Mlađi brat pak piše predobre pjesme, a mama je i objavljivala zbirke pjesama između ostalih i s velikom Vesnom Parun. Svi smo umjetnici u obitelji osim starog. Tata je ekonomist koji je većinu karijere bio omiljeni direktor pa sam ja krenuo njegovim stopama na Ekonomski faks, ali nije to za mene…
Nakon nježne faze Jabuke, njihove kopije Letećeg Odreda, sad se već ponovno sluša raznovrsnija glazba pa su tu Plavi Orkestar, Merlin, Prljavci, Psihomodo Pop, Bajaga, Piloti…
Srednja…
U gimnaziji se ukusi mijenjaju, a i ne možeš se ljudima sad hvalit da slušaš Jabuku i Borisa. Vrijeme je za Azru – valjda sam sve pjesme znao napamet, a oni baš nemaju jednostavne riječi. I mislim jedina faza koja nije pop-rock je bila neki soft punk – otkrio sam Hladno Pivo. Nakon što sam pročitao tekstove, jer slušajući ih baš ne razumiješ, nisam mogao vjerovati, Mile kao da meni i o meni pjeva. I baš sam lijepo odrastao s Hladnim pivom, kako su oni usporavali tako i ja. I danas ih obožavam. Vrijeme je to kad se lakše dolazi do glazbe i tu me uz spomenute bendove naravno prate Prljavci, Valjak, EKV, Ruž, Oliver Mandić, Film, Piloti, Đorđe Balašević… Od stranih najviše Nirvana koju sam počeo slušati taman prije smrti Kurta Cobaina i baš mi je žao što sam zakasnio…
U to vrijeme mama je slušala najdražeg joj Elvisa, pa Roya Orbisona, Julia Iglesiasa, Dean Martina kojeg sam volio još iz filmova s Jerry Lewisom i htio biti kauboj koji lijepo pjeva, pa neke mikseve iz 60ih gdje su bili Percy Sledge, Gerry And The Pacemakers, Ray Peterson, Gene Pitney, Pat Boone i drugi majstori šezdesetih. Još malo kvalitetne glazbe…
Kako su na početku srednje (pogotovo mojoj teškoj gimnaziji) teme uglavnom školske, rijetko se uopće pričalo o glazbi, ali jednom je kružila kaseta koju sam si presnimio i mislim da je ta kaseta najviše utjecala na moj ukus. Od stvari kojih se sjećam s kasete tu su bile Radiohead – Creep, Soundgarden – Black Hole Sun, Nirvana – Come As You Are, Garbage – Stupid Girl, Cranberries – Zombie, Pearl Jam – Jeremy, Offspring – Self Esteem, Red Hot Chili Peppers – Under The Bridge, Ugly Kid Joe – Cats In The Cradle… Creep mi je do danas omiljena pjesma (posebno akustična verzija gdje se baš lijepo dere Thom Yorke).
Kako sve bolje razumijem engleski tako i više slušam stranu glazbu, posebno otkrivam brit pop. On nije još moderan kod nas – tek pomalo Oasis. Tu otkrivam Blur – koji mi postaju najdraži britpoperi, pa fascinantni Suede, Supergrass, Bluetones, Pulp, Verve…
Negdje u tom periodu veliki hit je No Doubt – Don’t speak. Kad je nešto svima dobro uglavnom mislim da meni neće biti, ali šok – stvar je genijalna. Uvijek sam se više pronalazio u muškim vokalima, ali nakon No Doubt, prva ženska koju sam baš slušao i slušao bila je Alanis Morissette. Nisam prestao slušati ni „domaćice“ i u to vrijeme se pojavljuje Alen Vitasović. To je ljubav na prvo slušanje, zbog njega sam naučio hrpu istarskih riječi.
Sjetih se i da sam imao i jednu fazu koja nije baš pop rock. Faza Reggae i Ska muzike. Bob Marleyja svi znaju, ali kada ga malo bolje slušaš, i upoznaš i njegov život, vidiš da, kao i mnogi glazbenici, uopće nije s ovog planeta. Uz Marleyja slušam Eddy Granta, The Specials, The Toasters, Bad Manners…
Prvi glazbeni posao… Plavi radio…
Obožavam radio postaje i 1998. uz studij na Ekonomskom fakultetu dobijam honorani posao na Plavom radiju kao DJ. Dugo sam učio uz Bernarda Cveka koji me se bojao pustiti da radim, pa uz Vanju Koštu koji mi je odmah dao da radim i tu sam naučio sve. Radio sam par noći i dobio svoju prvu šihtu. Naravno i danas pamtim, prva pjesma koju sam samostalno pustio u eteru bila je The Verve – Sonnet. Moja šihte bile su vikendom i nije bilo planirano da govorim, ali to sve zanima pa i mene i tako su mi rekli da se mogu najaviti i odjaviti iako sam klinac i nisam neki voditelj. To je bilo vrijeme telefona, a radio je bio itekako slušan i važan medij. S 20-ak godina, iako si u najljepšoj dobi mladosti, ipak si klinac kojem sigurno fali samopouzdanja. Razgovarajući s prijateljima, pitali su me zašto ne pričam s curama koje zovu i naručuju pjesme, ionako me ne vide. Hmmmm. Nakon toga počeo sam pričati sa svakom curom koja je zvala i to je bilo jako, jako dobro za moje samopouzdanje. Naravno, hvalile su moj ugodan glas, hehe. Jednom nisam mogao raditi svoju šihtu pa me mijenjao kolega. Drugi put kada smo se vidjeli pitao me „…pa što ti radiš tim ženama, telefon nije prestao zvoniti“. Lijepe uspomene.
Puno o glazbi naučio sam na svom prvom radiju, upoznao sam, između ostalih Beautiful South, Texas, Barenaked Ladies, Sugar Ray, Goo Goo Dolls, Matchbox 20 i to je vrijeme najveće slave Robbie Williamsa koji je najveća faca na svijetu i kojeg sam uspio dva puta vidjeti uživo i uvjeriti se da je stvarno najveća faca.
Kako to biva u medijima tamo se jako brzo mijenjaju rukovodeće strukture i prestajem raditi.
Radio Zaprešić…
Ubrzo nakon toga, Radio Zaprešić ima audiciju i tu dobivam posao preko studentskog ugovora kao glazbeni urednik i tehnički realizator. Plaća je katastrofalna, čak i za jednog situiranog studenta, ali nebitno u tom trenutku. Radim posao koji najbolje znam i volim.
Prva osoba koju sam na radiju upoznao bila je moja sada bivša žena Irena s kojom imam dvije prekrasne djevojčice Vitu i Stelu. Tada sam upoznao i velikog prijatelja Igora Petrića osim ljubavi prema glazbi, spojila nas je i ljubav prema nogometnom klubu Inker. I on je bio glazbeni urednik i tehnički realizator, vrsni poznavatelj glazbe, posebno 80-ih. Uz Igora dajem više šanse popularnim bendovima 80-ih (A-ha, Duran Duran, New Order, Depeche Mode, Roxy Music, The Cure, Europe…) koje, iako sveprisutne, sam često izbjegavao, baš zbog sveprisutnosti. Mnogo ljudi je prošlo kroz taj radio u razdoblju 3 godine, koliko sam tamo radio. Super je bilo što sam (uglavnom) imao slobodu puštati što želim, pa su slušatelji mogli puno uživati u brit popu, ali i u domaćim ex-yu pjesmama.
S obzirom da sam već dugo bio tamo, a i imao sam znanje o glazbi i tehnici i od ranije novim ljudima sam već bio iskusan, a oduvijek za izlaske, cugu i zajebanciju pa smo tako na moju inicijativu počeli skupa izlaziti. Tu su se rađala razna prijateljstva i ljubavi pa tako i moja s bivšom ženom.
Vrijedna spomena je i najbolja glazbena emisija na radiju Glazbena Oaza koju sam ponekad radio sa svojim legendarnim imenjakom Romanom Josipovićem. Super smo se slagali i puno toga o staroj glazbi od njega se moglo naučiti. Uživao sam i od njega presnimio neke super bendove 60-ih i 70-ih. Bolje upoznajem i bendove koji nisu baš moj fah Pink Floyd, Led Zeppelin, ZZ Top, Rare Bird, Donovan, Deep Purple…
Naravno, plaća je mala, usto i kasni, deseci ljudi se promijene svakih nekoliko mjeseci i jasno je da tu mnogo stvari ne štima. To su razlozi što sam uz veliki prasak otišao s radia.
Prvi pravi posao… Orfej… i Otvoreni radio…
Nakon završenog ekonomskog fakulteta, iako me ekonomija nikad nije pretjerano zanimala, prvi pravi posao dobio sam u Orfeju – izdavačkoj kući u vlasništvu HRT-a. Bio sam sretan jer sam mislio da ću ponovno raditi nešto vezano uz glazbu. Ali Orfej je u tom trenutku na zalasku i iako sam radio neke kompilacije, uglavnom radim poslove koji nemaju veze s glazbom.
Negdje u to vrijeme nabavio sam prvu miksetu i zvučnike pa sam počeo tu i tamo raditi u nekim kafićima i kao DJ za svadbe, DJ za evente i DJ za tulume. Nešto kasnije nabavio sam i profesionalni licencirani program za karaoke što je povećalo broj gaža.
Istodobno s poslom u Orfeju javio sam se na oglas na Otvorenom radiju. Tražili su honorarnog DJ-a za večernje šihte i vikende. S obzirom na moje iskustvo, bez problema su me primili. Preko tjedna radio sam u Orfeju, a vikendima uglavnom noćne šihte od ponoći do 6 ujutro. Tamo sam također upoznao zanimljive ljude, sprijateljio se sa Slavenom Rohačekom koji je još uvijek producent tamo i baš radimo hit – čut ćete ☺ Iako sam ograničen puštati samo hitove i tu guštam uz dobre bendove (Kings Of Leon, Kaiser Chiefs, Franz Ferdinand, Arctic Monkeys, Panic At The Disco, Last Shadow Puppets… i posebno tada omiljenog Morrisseya). Iako je posao na najslušanijem radiju u zemlji definitivno bio užitak i stvar prestiža, uz posao u Orfeju i malo dijete kod kuće, postalo mi je prenaporno tako da sam otišao s Otvorenog radija.
Vjerovali ili ne – u životu ništa nije bez svrhe. Pa tako preko Orfeja upoznajem svoju sadašnju ženicu Miu. Orfej je bio samo način da se bolje upoznamo na izlascima. S obzirom na glazbu uz koju sam odrastao i slušao cijeli život mogu reći (blago) da nisam baš volio narodnjake. Prva dva puta kada su me odveli na cajke prespavao sam u autu. Iako, blizak mi je bio bosanski melos (Plavi Orkestar, Bijelo Dugme, Merlin, Bolero…).
To je bilo vrijeme kad sam se družio s par godina mlađim prijateljima, od kojih sam većinu upoznao jer smo svi navijali za Inker. Te prijatelje i Miu upoznao sam na snimanju preko Orfeja i logično je bilo da zajedno izlazimo. Nije baš bilo puno mjesta za izaći – uglavnom su In mjesta bila mjesta s cajkama. Kada sam upoznao svoju sadašnju ženu, ni ona ni ja nismo ih slušali, ali to su bila mjesta gdje si se u miru mogao opustiti. Začas znaš sve riječi i super su mjesta za izlazak što god mislili o kvaliteti te glazbe, iako tvrdim da i tu ima vrlo kvalitetnih pjesama. Danas pogotovo produkcijski. Tako da sada znam nešto i o toj vrsti glazbe i čak mogu reći da je i cijenim jer ima svoju svrhu. Posebno ako imate osobnih problema, a svatko ih ima. Ako je jedna od poanti glazbe zabava onda tu nema suđenja.
Kako je moj životopis bio javan na moj-posao dok sam radio u Orfeju, jednoga dana zazvonio mi je mobitel i tražili su baš nekog kao mene iz Dallas Recordsa. S gospodinom sam lijepo popričao, postavio mi je par glazbenih pitanja na koja sam, naravno, znao odgovore. Pitao me koliku plaću imam u Orfeju i rekao da mi oni ne mogu toliko ponuditi. Šteta. To bi bilo puno bliže onome što bih volio raditi nego što je bilo u Orfeju. Dolazi kriza i HRT jedva čeka da se riješi Orfeja, te ga zbog političkih razloga šalje u stečaj. Svi radnici ostaju bez posla s dugom od osam neisplaćenih plaća. Bed luck.
Razdoblje bez posla i Astro Caffe…
Nakon toga radim sve i svašta da bih preživio… dugo sam i bez posla… nije lako… U to vrijeme malo više se bavim astrologijom pa kako sam bez posla otvaram svoj kafić „Astro Caffe“ sa super idejom da svaki gost dobije svoju natalnu kartu. Dobra ideja, ali loše vrijeme, globalna kriza i loši ljudi u okružju dovode to toga da nakon godinu dana ta super ideja neslavno završava…
Sjećam se i nekih razgovora za „normalni“ posao gdje su uglavnom utvrdili da sam ja umjetnička duša. Baš sam se loše osjećao zbog toga, jer kako ću takav naći „normalan“ posao – za novac.